Projekt obnove
Obnova je pokrenuta radi reafirmacije izvornog arhitektonskog identiteta i ponovne integracije zgrade u suvremeni kulturni život grada. Opsežna konzervatorska istraživanja otkrila su tragove izvorne dekoracije i omogućila bolje razumijevanje izvornog oblikovanja. Obnova je trajala od 2005. do 2020. godine. Projekt je pažljivo vodila arhitektica konzervatorica Sanja Buble od samog početka, a 2019. godine pridružila joj se konzervatorica povjesničarka umjetnosti Sandi Bulimbašić.
Materijali i tehnike
Pročelje i glavna dvorana obnovljeni su s velikom povijesnom točnošću, što projekt čini uzornim primjerom očuvanja baštine. Izvorni izgled rekonstruiran je metodom ručno konstruirane perspektive na temelju povijesnih fotografija, pri čemu su za izradu arhitektonskih nacrta bile potrebne najmanje dvije fotografije iz različitih kutova te arhitektonski snimak postojećeg stanja. Time je omogućeno precizno utvrđivanje mjera i položaja dekoracija. Dobiveni crteži poslužili su kao polazište za konzervatorsko-restauratorska istraživanja, uključujući potragu za mogućim ostacima ukrasa ispod žbuke, te za njihovo modeliranje..
Proces obnove
Konzervatori su utvrdili da su istake i dekorativne vrpce izrađene šablonama u žbuci, dok su reljefni ukrasi lijevani – od betona na pročelju i od gipsa u interijeru; ukrase je izrađivala nekadašnja tvornica Gilardi & Bettiza prema Tončićevim nacrtima. Budući da je fotografija bila temelj rekonstrukcije, oblikovanje svakog elementa zahtijevalo je kreativan kiparski nerv i osjećaj za prostor. Za dijelove koji nisu bili jasno vidljivi koristili su se komparativni primjeri, osobito zgrada Sumpornog kupališta u Marmontovoj ulici.Zbog malog broja sačuvanih fragmenata primijenjeni su suvremeni restauratorski materijali, primjerice restauratorski mort na pročelju te drugi prilagođeni materijali u interijeru. Pri obnovi su korištene suvremene tehnike poput 3D skeniranja, CNC obrade i 3D glodanja. Neki izvorni elementi bili su armirani željezom koje je s vremenom korodiralo, pa su danas zamijenjeni armaturom od nehrđajućeg čelika.
Glavna fasada
Prema nacrtima, glavno pročelje simetrično je, sa središnjim ulazom uokvirenim pilastrima, lunetom i balkonom. Istraživanja konzervatora su utvrdila da je izvedeno stanje bogatije ukrasima i da su neki motivi kod izvedbe zamijenjeni: ovalni medaljoni pod prozorima trećeg kata izvedeni su kao ženske glave. Ulazna vrata, rekonstruirana prema pronađenim starim vratnicama, posebno su zanimljive staklene opne u geometrijskom okviru.
Prostorna organizacija
Zgrada je smještena na pravokutnoj parceli s kraćom stranom okrenutom prema ulici T‑tlocrtom: uski, trokatni krak okrenut prema ulici sadržavao je prostorije društava, dok stražnji krak obuhvaća svečanu dvoranu na katu i vatrogasnu postaju u prizemlju, učinkovito spajajući na limitiranoj parceli organizacijske prostore s velikom dvoranom za koncerte, okupljanja i gimnastičke vježbe.
Glavno stubište
Glavni ulaz vodi u predvorje, odakle se pristupalo pomoćnom ulazu ili trokrakom kamenom stubištu koje povezuje sve katove. Zidovi stubišta ukrašeni su plitkim pilastrima, dok su podesti obloženi geometrijskim mozaik pločicama. Veliki lučni prozori omogućavali su prirodno svjetlo, iako su neki kasnije djelomično zazidani. Pilastri uz središnji ulaz, stupovi na pročelju s naglašenim vijencem i atika izvedeni su kao dekorativni elementi od betona.
Cjelovito umjetničko djelo
Podne obloge, proizvod tvornice Gilardi & Bettiza, sačuvane su gotovo u cijelosti. Stubišnoj ogradi, kao važnom elementu interijera, također se posvetila pažnja. Ona je obnovljena po uzoru na ogradu koja je sačuvana u zgradi Sumpornih toplica u Splitu (još jednom Tončićevom djelu), kako bi se očuvao duh cjelovitog umjetničkog djela. U secesiji, pojam Gesamtkunstwerk označava ideju oblikovanja arhitekture, interijera i dekorativnih detalja kao jedinstvene, skladne cjeline.
Svečana dvorana
Svečana dvorana bila je smještena na prvom katu stražnjeg krila, bila je pravokutnog tlocrta dimenzija 9,5 × 18,6 metara. Strop visine 7,4 metra uzdizao se iznad dviju etaža uličnog krila, stvarajući iznimno dojmljiv prostor. Visoki lučni prozori duž bočnih zidova ispunjavali su dvoranu obiljem prirodnog svjetla. Na završetku dvorane nalazila se plitka, uvučena pozornica, s pratećim prostorijama raspoređenima oko nje.
Dekoracije interijera
Zidovi svečane dvorane bili su raščlanjeni pilastrima s oblim kapitelima koji su vizualno podupirali strop i stvarali mekani prijelaz između zidova i stropa. Dvorana je bila ukrašena jednostavnim linearnim, floralnim i apstraktnim motivima. Stilizirane ženske glave, girlande, vitice i plodovi prostirali su se oko prozora, balkona i pozornice, vizualno obavijajući prostor.
Interijer danas
Dvorana predstavlja spoj funkcionalne prostorne organizacije i secesijske elegancije, s masivnim kamenim zidovima, drvenim podovima i dvostrešnim krovom čija se težina izravno oslanja na zidove, ostavljajući stropnu konstrukciju neopterećenom. U odnosu na stubište i administrativne prostore, svečana je dvorana znatno bogatije ukrašena u skladu s njezinim izvornim izgledom, čime se naglašava njezina javna i reprezentativna namjena.
Svečana dvorana danas
Velika dvorana nazvana je „Ivo Tijardović“ prema istaknutom splitskom skladatelju i dirigentu, u čast njegova trajnog doprinosa glazbenoj i kazališnoj baštini grada. Obnovom i ponovnim otvorenjem, Hrvatski dom je ponovno stekao svoju povijesnu ulogu kao dom svih umjetnosti – obuhvaćajući arhitekturu, glazbu, kulturne događaje, likovne umjetnosti i dizajn – potvrđujući svoje mjesto kao živo kulturno središte u Splitu koje spaja baštinu i suvremenu kreativnost.











