O arhitektu
Kamilo Tončić pl. Sorinjski (Zadar, 28. listopada 1878. – Split, 29. lipnja 1961.) diplomirao je građevinarstvo u Beču i vratio se u Split 1904., gdje je 1908. dobio arhitektonsku licencu. Pod utjecajem Otta Wagnera i Josefa Hoffmanna ostvario je ključna secesijska djela u Splitu, uključujući Hrvatski dom, Sumporno kupalište, Kuću Savo i obiteljsku vilu Tončić. Također je dizajnirao interijere, namještaj i dekorativne elemente, oblikujući prepoznatljiv vizualni i kulturni identitet Splita.
Prikupljanje sredstava za projekt
Godine 1908., za tadašnji Split s otprilike 15.000 stanovnika, projekt se suočavao s velikim izazovom financiranja. Gradnja je bila podržana donacijama, humanitarnim i prigodnim priredbama te spomen-prilozima, koje su promicale lokalne novine poput Jedinstva. Tijekom osam godina prikupljeno je 54.000 kruna, no taj iznos nije bio dovoljan za početak gradnje. Projekt je dobio zamah kada je gradonačelnik Vinko Milić okupio gradsko vijeće i lokalna društva, te otvorio put ostvarenju projekta.
1908. - 1918.
Od otvorenja u rujnu 1908., zgrada je bila pravi dom društvenih događanja, koncerata, plesova, kabarea i karnevala, te mjesto okupljanja glazbenih ansambala i središte sportskog i kulturnog života grada.U tom su razdoblju održani osnivački sastanci mnogih sportskih klubova koji su i danas aktivni: HNK Hajduk (1911.), HVK Gusar (1914.) i HPK Baluni – Jadran (1920.).U prostoru je otvorena Prva dalmatinska umjetnička izložba, koja je bila kao temelj za formiranje Galerije umjetnina i otkup prvih djela za njezin fundus. Među istaknutom autorima radova izlobe bili su slikari Vlaho Bukovac, Ivan Meštrović, Mirko Rački, Emanuel Vidović i brojni drugi. Društvo ‘Medulić’ također je tada osnovano, oblikujući povijest moderne hrvatske umjetnosti.
1918. - 1929.
Nakon 1918. godine, neka društva su nastavila djelovati u novim političkim uvjetima, dok su druga, poput Narodne čitaonice, prestala s radom. Nakon oslobođenja Splita od austrijske vlasti, lokalne udruge – glazbeno društvo Zvonimir, Hrvatski Sokol i Dobrovoljno vatrogasno društvo – koristile su zgradu za promicanje hrvatskog identiteta. Godine 1921. vlasnik je postao Hrvatski Sokol, organizirajući svoje aktivnosti, edukaciju i okupljanja, dok je njezina uloga glazbenog i izvedbenog centra reducirana s izgradnom novih objekata tih institucija. Povremeno je i dalje bila mjesto kulturnih događanja, uključujući izložbe Emanuela Vidovića i Vjekoslava Paraća 1929. godine.
1929. - 1942.
Godine 1929. Hrvatski Sokol je raspušten, a zgrada je prešla pod upravu državnog društva Kraljevine Jugoslavije. Kulturne aktivnosti nastavile su se i dalje, uključujući amatersko kazalište, zbor, knjižnicu i čitaonicu (osnovanu 1938.). Društvo Zvonimir bilo je prisiljeno iseliti 1930. godine, a iste je godine Dobrovoljno vatrogasno društvo preselilo u nove prostore. Do 1942. godine, tijekom Drugog svjetskog rata, zgradu je zauzela talijanska fašistička mladež. U tom razdoblju izvorni secesijski interijer i dekoracije pročelja u potpunosti su uklonjeni, kao posljedica ideološki motiviranog prekida s građanskim i nacionalno obilježenim kulturnim slojem zgrade te nametanja arhitektonskog izraza u skladu s novim režimom.
1945. – 1991.
Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je preimenovana u „Omladinski dom“ te je i dalje služila kao središte kulturnih i rekreacijskih aktivnosti. U njoj je djelovalo novoosnovano Pionirsko kazalište lutaka, nastalo iz ranijeg Sokolske lutkarske družine, uz brojne omladinske organizacije, sportska događanja, koncerte i plesove.Od 1951. godine zgradom je upravljalo društvo Partizan, dijeleći prostor sa školama, baletnim studijem, Udrugom slijepih i nogometnim klubom Hajduk. Godine 1969. požar je uništio lutkarsko kazalište, ali je pritom otkrivena skrivena škrinja s dokumentima i fotografijama iz sokolskog razdoblja, pružajući vrijedan uvid u raniju povijest zgrade.
1991. – 2009.
Od 1991. godine veliku dvoranu koristilo je Društvo za sportsku rekreaciju „Sokol“ i Gimnastički klub Split. Početkom 2003. započeli su opsežni radovi na preuređenju Gradskog kazališta lutaka, tijekom kojih je velika dvorana devastirana, kao i prostori povezani s njom na drugom i trećem katu. Nakon obnove, treći kat koristile su jedriličarske, gimnastičarske i školske organizacije.
